BiH će biti divno mjesto za život, uprkos lijenčinama i destruktorima!

Goran Milić, direktor vijesti i programa na Al Jazeeri Balkans za Ženski portal govori o serijalu Alkemija Balkana i četiri decenije rada koje su ga učinile jednim od najvažnijih novinara u regionu.

- Bosna bez stereotipa i nije nemoguća misija. To ste dokazali već u prvoj epizodi  serijala „Alkemija Balkana“. Šta Vas je potaknulo da snimite ovaj serijal?

Tri godine nisam proizvodio TV program. Uželio sam se. Aljazeera mi je omogućila raditi pod uvjetima kakve nikada nisam imao. Odličnim uvjetima. I odužio sam se sa 25 snimljenih polusatnih emisija o BiH i Crnoj Gori u kraćem roku nego što je itko mogao zamisliti.

- Kakvu reakciju želite izazvati?

Ne mogu ja predvidjeti kako će publika na kraju reagirati nakon 14 emisija serijala ali volio bih da prihvati glavni moto naše priče – ako radiš i znaš raditi, ako si uz to i dobar nesebičan čovjek, nećeš loše proći u BiH. U tom pravcu odgoji i svoju djecu i imat ćeš budućnost. Ako to puno ljudi uradi, ova će država  biti divno mjesto za život, uprkos lijenčinama i destruktorima.

- Da li je bilo teško dočarati aromu Bosne koja se osjeti u svakom kadru?

Da znate, ne biste vjerovali, da se Bosanci i Hercegovci teže otvaraju pred kamerom nego ljudi u nekim drugim zemljama, kao što je npr Amerika, pa Španjolska, Irska, Grčka itd. Puno su bolji kada pričaju bez kamere nego pred njom. Ali, bili smo strpljivi, mnoge smo uspjeli opustiti.

- Kako je izgledalo snimanje putopisa „iza scene“? Čiji su Vam savjeti bili važni?

Pa dobro, nije da ne poznajem Bosni i Hercegovinu, osim Vareša i Kulen Vakufa bio sam u svakom, ama baš svakom mjestu ove države. Ali, puno mi je pomogla naša šefica PR Melina Kamerić, baš zato što nije izravno iz TV produkcije, ali ima sjajnu pomiješanost internacionalnog i lokalnog, uz to je i književnica pa ima odličan njuh za dobru ljudsku ili povjesnu  priču. I cijela je ekipa bila veoma profesionalna, snimatelji Admir Švrakić i Ajnur Ibričić odlični i neumorni, ton-majstor Dino Krkbešević bez pogreške, montažer Adnan Zilić između umjetnika i odličnog tehničara. Znate, kada nakon ukupno 45 dana putovanja po BiH i Crnoj Gori imate želju da se gotovo svakodnevno čujete s ekipom, to vam na televiziji znači da ste odlično surađivali. Jer, znalo mi se događati nakon dugih putovanja da se ekipa raziđe uz komentar – molim te, izbriši moj broj telefona.

- Čemu su Vas naučile više četiri decenije novinarstva?

Glavna mi je pouka, nakon svih uzbuđenja, ratova, kriza, konferencija, putovanja kroz više od 70 zemalja, automobilom po asfaltu, mimo asfalta, spavanja u najboljim i najgorim hotelima, razgovora s bezbroj pametnih ili glupih, dobrih ili zlih ljudi, da među narodima svijeta postoje razlike. Koje se mogu slobodno generalizirati i to nije nikakva politička nekorektnost. Međutim, nema boljih ili gorih naroda. Samo različitih.

- Da li sretni kada primijetite da mlade kolege „kradu“ znanje od vas, upijaju sve ono dobro , pozitivno i korisno za posao novinara?

Tko ne bi bio sretan zbog toga? Kada se to dogodi baš se veselim.

- Proputovali ste cijeli svijet.  U koju zemlju poželite da se vratite?

U Argentinu, opet sa snimateljem, tamo volim kombinirati posao i uživanje. U Australiju, Francusku, Španjolsku, ako može bez kamere.

- Vi ste i nesuđeni bankar. Da li ponekad, iz ove perspektive, žalite što niste krenuli tim putem?

Bankar u mirovini je sigurno bolje od novinara u mirovini. Ali između starog bankara koji još radi i starog novinara, biram ovo drugo. Zašto? Zato što mislim da je glavni cilj bankara napraviti novac. Ako je star a još radi, znači da nije uspio. Ili da je upao u onu zamku za ljude kojima nikada nije dosta. A kada je novinar u mirovini, to znači ponajviše da ga nitko neće. A kada te nitko neće...jednostavno nisi sretan.

- Perfektno govorite nekoliko stranih jezika. Postoji li jezik koji niste uspjeli ili niste imali priliku da naučite?

Ne samo zbog Aljazeere, ali najviše zbog nje, žao mi je što nisam naučio arapski jezik premda sam to planirao. Učiti 5 riječi i jednu rečenicu na dan. I za ove tri godine koliko surađujem s Al Jazeera mrežom, znao bih 5000 riječi i 1000 rečenica. Dovoljno za pristojnu komunikaciju, ali i za upoznavanje arapskog svijeta i tog mentaliteta bez posredništva na engleskom jeziku. Ovako sam, insh' Allah došao do Keifa haluka. I stao.

- Radili ste i velike reportaže sa  svjetskih takmičenja u nogometu. Da li je Brazil 2014. izazov?

Malo sam suzdržan prema Brazilu, više volim Argentinu, Urugvaj, Kubu, čak i Paragvaj i Ekvador. Možda zato što puno bolje govorim španjolski nego portugalski, a možda zato što mi u Brazilu, posebno u Riju i Sao Paolu  smeta taj veliki raskorak između ljepote gradova, plaža, cvijeća, i  gradske sirotinjske većine koja u rojevima traži svoju nadnicu za preživljavanje. Droga, pljačka, krađa, džeparenje, prevara, muljaža, nije im važno. Imate osjećaj usred te ljepote prirode, vulkanskih planina,  oceanskih pješčanih plaža  i prašume, divnih građevina i spomenika kulture -  da ljudski život veoma malo vrijedi.

- Gdje privatno volite odmarati?

Nigdje više od sedam dana. To mi je prvi uvjet. Da ne budem u istom gradu, istom hotelu, kod istog domaćina duže od hefte. A mjesto? Može Buenos Aires. Pariz. Francuska Provansa. Izmir. Melbourne.

Uradili ste stotine intervju, da li postoje tri koja nikada nećete zaboraviti?

Ne postoje. Nisam od novinara koji su stekli ime radeći intervjue. Trebao bih sada reći – Jimmy Carter? Jest, bilo je to u Bijeloj kući, bio je to prvi intervju jednog novinara iz Jugoslavije s američkim predsjednikom ( zapravo, bili smo dvojica, Jurij Gustinčič je tada radio za beogradsku „Politiku“). Ali, ni po našim pitanjima, ni po odgovorima, ne bih se imao previše toga sjećati. Onda, bio je intervju s likom iz njujorške gay četvrti kada se tek pojavila SIDA. I on je priznao da je zaražen, a ja sam se rukovao s njime kao dokaz da se bolest ne prenosi običnim dodirom. Nije bio loš ni intervju s kardinalom Šeperom koji je ispričao, vatikanski uvijeno ali dovoljno razumljivo, zašto je izabran papa Poljak. Ali, rekoh, nisam zaljubljenik u intervjue, jer mi se čini da je to format za starije TV novinare (što odbijam biti!) ili za one mlađe koje mrzi  ići na snimanja, verati se po planinama i hodati pustopoljanama, nego u ugodno zgrijanom ili klimatiziranom studiju drndaju po sat – dva s nekim gostom. Šalim se, naravno. Dobri intervjueri su blago televizije. Mislim da ne spadam u tu skupinu.

(haber.ba)