VIDEO: Preminuo je Nelson Mendela

PREMINUO je bivši predsjednik Južnoafričke Republike Nelson Mandela. Vijest o smrti 95-godišnje ikone borbe protiv apartheida objavio je predsjednik JAR-a Jacob Zuma.
Nelson Rolihlahla Mandela, poznati borac za ljudska prava, ostat će zapamćen kao prvi crni predsjednik Južnoafričke republike, ali i kao dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Mandela je rođen 18. srpnja 1918. godine u malom selu Mvezo na obali rijeke Mashabe u Tramskei, Južnoafričkoj republici.  Njegovo srednje ime "Rolihlahla" doslovce znači "onaj koji vuče granu drveta", no u širem smislu znači "problematična osoba".  Njegov otac bio je savjetnik vijeća poglavica u plemenu, no zbog svađe je izgubio titulu te je obitelj preselio u još manje selo sjeverno od Mveza gdje nije bilo ceste, samo putevi koji su povezivali pašnjake sa selom. Bio je prvi u svojoj obitelji koji je pohađao školu gdje je, prema običaju tog vremena, dobio ime Nelson. Kada je napunio devet godina umro mu je otac što mu je dramatično promijenilo život. Posvojio ga je poglavica Jongintaba Dalindyebo kojeg je Mandelin otac u prošlosti predložio za poglavicu. Mandela je tada otišao živjeti u Mqhekezweni gdje je poglavica živio, a tamo je nastavio i školovanje učeći engleski, povijest i zemljopis. Upravo se tamo zainteresirao za afričku povijest. Tada je vidio kako su Afrikanci živjeli u miru prije dolaska bijelaca, a vrlo važan trenutak dogodio se na ceremoniji obrezivanja kada je imao 16 godina. Riječi poglavice o mladim porobljenim ljudima kojima nije ostalo ništa od zemlje tada nisu puno značile Mandeli, no kazao je kako su kasnije kod njega formirale odlučnost u borbi za neovisnu Južnu Afriku.

Kasnije se Mandela školovao u školi Wesleyan te Clarkebury Boarding institutu i fakultetu Wesleyan. 1939. godine upisao je Sveučilište u Fort Hareu, jedinoj višoj obrazovnoj ustanovi za crnce u to vrijeme.  Nakon povratka s fakulteta namjesnik poglavica Jongintaba našao mu je ženu i htio mu je isplanirati život, no Mandela je odlučio pobjeći u Johannesburg gdje je radio na nekoliko poslova, nakon čega je upisao studij prava.

Ubrzo se priključio pokretima protiv apartheida te se 1942. godine priključio Afričkom nacionalnom kongresu s ciljem da se organizira pokret povratka korijenima i vraćanja snage milijunima seljaka i radnika koji nisu imali glasa. 1949. godine počeli su štrajkovi i bojkoti kojima je bio cilj ostvariti puno državljanstvo, podjelu zemlje i besplatno obrazovanje za svu djecu. Nakon toga Mandela je 20 godina vodio nenasilne prosvjede protiv vlade i njene rasističke politike.

Već 1956. godine  Mandelu i 150 ostali aktivista uhitila je policija i optužila ih za izdaju. Pet godina kasnije Mandela je počeo vjerovati kako je oružana borba jedini način da se nešto promijeni.  Iste godine vodio je štrajk koji je trajao tri dana te ponovno završio u zatvoru. Tada je dobio pet godina zatvora, no 1963. godine ponovno je doveden pred sud i kazna mu je povećana na doživotnu.

Dok je služio kaznu u zatvoru dobio je tuberkulozu, a kao crni zatvorenik imao je lošiji tretman od ostalih. U zatvoru je uspio položiti ispite i primiti diplomu prvostupnika prava. Iako je bio u zatvoru Mandela je još uvijek smetao mnogima. Bivši pripadnik obavještajne službe Gordon Winter opisao je zavjeru vlade Južnoafričke republike prema kojoj bi organizirali Mandelin bijeg te ga pritom ustrijelili. Britanski obavještajci  saznali su za plan koji je kasnije propao.  Mandeli je 1985. godine ponuđena sloboda ukoliko se odrekne oružane borbe, no on je to odbio. Vlada je tada bila pod međunarodnim pritiskom te je održala brojne razgovore s Mandelom, no bezuspješno. Oslobođenje je dočekao nakon što je na mjesto predsjednika došao Willem de Klerk koji je njegovo oslobođenje najavio 11. veljače 1990. godine. Odmah nakon izlaska iz zatvora zatražio od međunarodne javnosti da nastavi pritisak kako bi crnci dobili pravo glasa u svojoj zemlji. 1991. godine izabran je za predsjednika Afričkog nacionalnog vijeća. Nakon nekoliko godina pregovora i nereda de Klerk i Mandela uspjeli su dogovoriti prve demokratske izbore 27. travnja 1994. godine. Mandela je na mjesto predsjednika došao 10. svibnja iste godine u dobio od 77 godina. Zamjenik mu je bio bivši predsjednik de Klerk. U razdoblju od 1994. do 1999. godine radio je na tranziciji vladavine s manjine na većinu, a kao priliku za pomirbu koristio je sport. 

Prije izbora 1999. godine povukao se iz aktivne politike, no nastavio je svoj dobrotvorni rad prikupljajući novac za škole i bolnice u ruralnim dijelovima Južnoafričke republike. Mandela je bio i medijator u građanskom ratu u Burundiji, a napisao je i nekoliko knjiga.

2001. godine dijagnosticiran mu je rak prostate, a tri godine kasnije u dobi od 85 godina povlači se iz javnog života.  Posljednji javni nastup imao je 2010. godine na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, a posjetio je i Baracka i Michelle Obamu tijekom posjeta Južnoafričkoj republici 2011. godine. Posljednje godine obilježile su bolesti te je dosta vremena proveo u bolnici.

Nelson Mandela tri se puta ženio tijekom života. U razdoblju od 1944. – 1957. godine bio je u braku s Evelyn Ntoko Mase s kojom je imao četvero djece. Winnie Madikizela-Mandela i Nelson bili su u braku od 1958. do 1996. godine.  Treća žena mu je bila Graca Machel.

(index.hr)

Hrvatska: Rezultati referenduma - 65,87 posto ZA, 33,51 posto PROTIV

JUTROS u 9 sati DIP je objavio potpune rezultate referenduma. Nakon što su obrađena sva biračka mjesta, rezultati su sljedeći: 946.433 ili 65,87 posto birača bilo je "ZA", a 481.534 birača ili 33,51 posto "PROTIV".

Od 3.791.000 građana, koliko ih ima pravo glasa, na birališta je izašlo 1.436.835 ili 37,90 posto. Broj važećih listića bio je 1.427.967.

Vukovarsko-srijemska županija jedina je županija u kojoj je više od 80 posto birača zaokružilo ZA. Blizu joj je i Slavonsko-brodska gdje je 79.80 posto bilo za. U većini drugih županija taj je broj oko 70 posto. Osim u Istarskoj i Primorsko-goranskoj županiji gdje je pobijedila opcija koja je protiv Željke Markić! U te dvije navedene županije većina je birača zaokružila PROTIV! Što se tiče gradova, od većih gradova Varaždin, Čakovec, Pula i Rijeka bili su "PROTIV", Zagreb, Split i Osijek ZA. Grad u kojemu je najviše građana bilo protiv je Labin!

(index.hr)

BiH će biti divno mjesto za život, uprkos lijenčinama i destruktorima!

Goran Milić, direktor vijesti i programa na Al Jazeeri Balkans za Ženski portal govori o serijalu Alkemija Balkana i četiri decenije rada koje su ga učinile jednim od najvažnijih novinara u regionu.

- Bosna bez stereotipa i nije nemoguća misija. To ste dokazali već u prvoj epizodi  serijala „Alkemija Balkana“. Šta Vas je potaknulo da snimite ovaj serijal?

Tri godine nisam proizvodio TV program. Uželio sam se. Aljazeera mi je omogućila raditi pod uvjetima kakve nikada nisam imao. Odličnim uvjetima. I odužio sam se sa 25 snimljenih polusatnih emisija o BiH i Crnoj Gori u kraćem roku nego što je itko mogao zamisliti.

- Kakvu reakciju želite izazvati?

Ne mogu ja predvidjeti kako će publika na kraju reagirati nakon 14 emisija serijala ali volio bih da prihvati glavni moto naše priče – ako radiš i znaš raditi, ako si uz to i dobar nesebičan čovjek, nećeš loše proći u BiH. U tom pravcu odgoji i svoju djecu i imat ćeš budućnost. Ako to puno ljudi uradi, ova će država  biti divno mjesto za život, uprkos lijenčinama i destruktorima.

- Da li je bilo teško dočarati aromu Bosne koja se osjeti u svakom kadru?

Da znate, ne biste vjerovali, da se Bosanci i Hercegovci teže otvaraju pred kamerom nego ljudi u nekim drugim zemljama, kao što je npr Amerika, pa Španjolska, Irska, Grčka itd. Puno su bolji kada pričaju bez kamere nego pred njom. Ali, bili smo strpljivi, mnoge smo uspjeli opustiti.

- Kako je izgledalo snimanje putopisa „iza scene“? Čiji su Vam savjeti bili važni?

Pa dobro, nije da ne poznajem Bosni i Hercegovinu, osim Vareša i Kulen Vakufa bio sam u svakom, ama baš svakom mjestu ove države. Ali, puno mi je pomogla naša šefica PR Melina Kamerić, baš zato što nije izravno iz TV produkcije, ali ima sjajnu pomiješanost internacionalnog i lokalnog, uz to je i književnica pa ima odličan njuh za dobru ljudsku ili povjesnu  priču. I cijela je ekipa bila veoma profesionalna, snimatelji Admir Švrakić i Ajnur Ibričić odlični i neumorni, ton-majstor Dino Krkbešević bez pogreške, montažer Adnan Zilić između umjetnika i odličnog tehničara. Znate, kada nakon ukupno 45 dana putovanja po BiH i Crnoj Gori imate želju da se gotovo svakodnevno čujete s ekipom, to vam na televiziji znači da ste odlično surađivali. Jer, znalo mi se događati nakon dugih putovanja da se ekipa raziđe uz komentar – molim te, izbriši moj broj telefona.

- Čemu su Vas naučile više četiri decenije novinarstva?

Glavna mi je pouka, nakon svih uzbuđenja, ratova, kriza, konferencija, putovanja kroz više od 70 zemalja, automobilom po asfaltu, mimo asfalta, spavanja u najboljim i najgorim hotelima, razgovora s bezbroj pametnih ili glupih, dobrih ili zlih ljudi, da među narodima svijeta postoje razlike. Koje se mogu slobodno generalizirati i to nije nikakva politička nekorektnost. Međutim, nema boljih ili gorih naroda. Samo različitih.

- Da li sretni kada primijetite da mlade kolege „kradu“ znanje od vas, upijaju sve ono dobro , pozitivno i korisno za posao novinara?

Tko ne bi bio sretan zbog toga? Kada se to dogodi baš se veselim.

- Proputovali ste cijeli svijet.  U koju zemlju poželite da se vratite?

U Argentinu, opet sa snimateljem, tamo volim kombinirati posao i uživanje. U Australiju, Francusku, Španjolsku, ako može bez kamere.

- Vi ste i nesuđeni bankar. Da li ponekad, iz ove perspektive, žalite što niste krenuli tim putem?

Bankar u mirovini je sigurno bolje od novinara u mirovini. Ali između starog bankara koji još radi i starog novinara, biram ovo drugo. Zašto? Zato što mislim da je glavni cilj bankara napraviti novac. Ako je star a još radi, znači da nije uspio. Ili da je upao u onu zamku za ljude kojima nikada nije dosta. A kada je novinar u mirovini, to znači ponajviše da ga nitko neće. A kada te nitko neće...jednostavno nisi sretan.

- Perfektno govorite nekoliko stranih jezika. Postoji li jezik koji niste uspjeli ili niste imali priliku da naučite?

Ne samo zbog Aljazeere, ali najviše zbog nje, žao mi je što nisam naučio arapski jezik premda sam to planirao. Učiti 5 riječi i jednu rečenicu na dan. I za ove tri godine koliko surađujem s Al Jazeera mrežom, znao bih 5000 riječi i 1000 rečenica. Dovoljno za pristojnu komunikaciju, ali i za upoznavanje arapskog svijeta i tog mentaliteta bez posredništva na engleskom jeziku. Ovako sam, insh' Allah došao do Keifa haluka. I stao.

- Radili ste i velike reportaže sa  svjetskih takmičenja u nogometu. Da li je Brazil 2014. izazov?

Malo sam suzdržan prema Brazilu, više volim Argentinu, Urugvaj, Kubu, čak i Paragvaj i Ekvador. Možda zato što puno bolje govorim španjolski nego portugalski, a možda zato što mi u Brazilu, posebno u Riju i Sao Paolu  smeta taj veliki raskorak između ljepote gradova, plaža, cvijeća, i  gradske sirotinjske većine koja u rojevima traži svoju nadnicu za preživljavanje. Droga, pljačka, krađa, džeparenje, prevara, muljaža, nije im važno. Imate osjećaj usred te ljepote prirode, vulkanskih planina,  oceanskih pješčanih plaža  i prašume, divnih građevina i spomenika kulture -  da ljudski život veoma malo vrijedi.

- Gdje privatno volite odmarati?

Nigdje više od sedam dana. To mi je prvi uvjet. Da ne budem u istom gradu, istom hotelu, kod istog domaćina duže od hefte. A mjesto? Može Buenos Aires. Pariz. Francuska Provansa. Izmir. Melbourne.

Uradili ste stotine intervju, da li postoje tri koja nikada nećete zaboraviti?

Ne postoje. Nisam od novinara koji su stekli ime radeći intervjue. Trebao bih sada reći – Jimmy Carter? Jest, bilo je to u Bijeloj kući, bio je to prvi intervju jednog novinara iz Jugoslavije s američkim predsjednikom ( zapravo, bili smo dvojica, Jurij Gustinčič je tada radio za beogradsku „Politiku“). Ali, ni po našim pitanjima, ni po odgovorima, ne bih se imao previše toga sjećati. Onda, bio je intervju s likom iz njujorške gay četvrti kada se tek pojavila SIDA. I on je priznao da je zaražen, a ja sam se rukovao s njime kao dokaz da se bolest ne prenosi običnim dodirom. Nije bio loš ni intervju s kardinalom Šeperom koji je ispričao, vatikanski uvijeno ali dovoljno razumljivo, zašto je izabran papa Poljak. Ali, rekoh, nisam zaljubljenik u intervjue, jer mi se čini da je to format za starije TV novinare (što odbijam biti!) ili za one mlađe koje mrzi  ići na snimanja, verati se po planinama i hodati pustopoljanama, nego u ugodno zgrijanom ili klimatiziranom studiju drndaju po sat – dva s nekim gostom. Šalim se, naravno. Dobri intervjueri su blago televizije. Mislim da ne spadam u tu skupinu.

(haber.ba)

VIDEO Rat na ulicama Kijeva: Policijski kordon razbijali BAGEROM!

Iz Kijeva stižu dramatične snimke žestokog uličnog obračuna u blizini ureda predsjednika Vikotra Janukoviča. Prosvjednici su se do tamo pokušali probiti uz pomoć bagera.


Najmanje 100.000 ljudi ignoriralo je zabranu te se okupilo u nedjelju u središtu ukrajinskog glavnog grada Kijeva na prosvjedu protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da, umjesto sporazuma o suradnji s Europskom unijom, potpiše ugovor kojim zemlju približava Rusiji.

Cijelog su dana uzvikivali 'Kijev je naš' te su tražili Janukovičevu ostavku.

Na središnjem je trgu situacija tijekom dana bila uglavnom mirna, ali u drugim dijelovima grada došlo je do žestokih sukoba demonstranata i policije.

Najdramatičnije je bilo u blizini ureda predsjednika Janukoviča. Prosvjednici su na policijski kordon krenuli bagerom, o čemu svjedoče i snimke s mjesta događaja. Policajce su gađali raznim predmetima te ih povremeno mlatili palicama, dok je policija povremeno odgovarala suzavcem i šok bombama.

BBC javlja da je u sukobima ozlijeđeno najmanje 100 policajaca, a da je veći broj prosvjednika s mjesta sukoba ambulantnim vozilima odvezen krvavih glava.

U međuvremenu je stigla informacija da su prosvjednici probili put do gradske vijećnice te da su, ulazeći kroz razbijene prozore, zauzeli gradonačelnikov ured. Ondje su također vikali 'Kijev je naš' te su objesili veliku ukrajinsku zastavu.

CNN pak izvještava da je šef kijevske policije Valerij Korjak u nedjelju podnio ostavku. Kao razlog je naveo 'pretjeranu silu' koju su njegovi podređeni uporabili protiv demonstranata u subotu, kada su rastjerani s prijašnjeg velikog prosvjeda u središtu grada.

(dnevnik.hr)

Hrvatska: Sukob navijača i policije! Povici "Za dom spremni"! Povrijeđena dva policajca

IAKO je uvod u najveći hrvatski derbi i združeno navijanje BBB-a i Torcide na maksimirskim tribinama prošlo bez problema, nakon utakmice došlo je do incidenta u krugu stadiona. 

Na križanju Svetica i Maksimirske ulice policija je pendrecima rastjerala skupinu BBB-a koji su ih gađali bakljama. Dio navijača je rastjeran, a dio priveden. Policija je za Index demantirala da je korišten suzavac, što je objavio dio medija.

Prema informacijama koje Index posjeduje u pitanju su navijači Dinama. Njih 50-ak sukobilo se s policijom, a nakon što su bacili baklju, policija je morala upotrijebiti palice.

Kako doznajemo iz zagrebačke policije, ukupno je 41 osoba privedena uoči, za vrijeme i nakon utakmice zbog alkoholiziranosti, pirotehnike i narušavanja javnog reda i mira.

Zbog tučnjave nakon utakmice na obradu je dovedeno desetak navijača, a policijski postupak još traje. Policija je Indexu potvrdila da su navijači pirotehničkim sredstvima gađali interventni vod.

Dva su policijska službenika zatražila liječničku pomoć, a policija nema dojava o eventualnoj oštećenoj imovini prije i nakon derbija.

Prema podacima policije, 9990 gledatelja pratilo je derbi, a na ovim linkovima pogledajte kako je izgledao marš Torcide kroz centar Zagreba te provjerite kako su navijači zajedno ušli na istočnu tribinu i navijali.

Dva puta čuli su se s istočne tribine povici Za dom spremni. Nikakvih sukoba među Boysima i Torcidom nije bilo, iako su utakmicu gledali zajedno. Na jugu se na kraju okupilo 300-tinjak navijača, većinom onih koji zbog velika gužve nisu uspjeli kupiti ulaznicu za istok. 

(index.hr)